петак, 19. мај 2017.

Čitalac - novinar #6

Intervju Milena Stojanović, autorka romana Petruški zmaj, prvog dela serijala Proročanstvo Bogova
- Koliko duboko roman zadire u Slovensku mitologiju? - Nikola Kojić
* Mogu slobodno reći, onoliko koliko sam ja pustila mašti na volju. Pošavši od ideje da pišem o zmajevima, vilama, patuljcima, nisam ni bila svesna koliko će se sve to proširiti na mnogobrojna bića koja možete sresti u romanu, ali i o mnogim božanstvima, tradiciji, obredima. Nisam ni slutila koliko nosimo paganskog u sebi dok se nisam upustila u avanturu sa Petruškim zmajem. Na neki način sam odrasla na tim predanjima, poznavala sam mnoge običaje ne znajući da vuku korene još iz vremena kada hrišćanstvo nije postojalo na našim prostorima. To me je navelo da istražujem sve dublje, pa u nekim delovima knjige možete pročitati delove koji se odnose na sam nastanak sveta, obrede, ali i tradicionalne elemente. Ono što me je ograničavalo je istorijska podloga, koje sam se pridržavala.
- Šta je bila osnovna motivacija za nastanak Petruškog zmaja? - Boris Mišić
* Osnovna motivacija za nastanak Petruškog zmaja je bila lepota prirode u ovim krajevima, i želja da se neki mitovi i legende sačuvaju od zaborava. Bitan element je takođe porodica, primetićete prilikom čitanja da sve što se dešava, uvek se okreće oko porodice, ako malo dublje sagledate primetićete simbole trojstva, povezanost, rodbinske veze... Oni koji me bolje poznaju, prepoznaće mnoge simbole vezane za moju porodicu, odrastanje, prepoznaće neke od likova, situacije... Snažna želja da kroz pisanje stvorim sliku o jednom lepšem periodu, o stvarima koje su tada bile bitne: čast, poštovanje, ljubav, mogućnost da pomognemo nekom... Želela sam da pišem o onome što bih ja volela da pročitam...
- Koliko dugo je bilo potrebno da priča sazri, pre nego što si krenula u ozbiljno pisanje? - Boris Mišić
* Mislim da je ideja postojala dugo. Još od kad sam bila dete, sakupljala sam razne informacije, priče starih ljudi, legende i onoga čega su se oni plašili, zapisivala, pa sam tako nesvesno počela da spajam sve to u jednu ozbiljniju priču. Imamo toliko interesantnu istoriju i mitologiju, da sam poželela da oba spojim u jednu nezaboravnu avanturu. Nesvesno prikupljanje materijala, stvorilo je želju da te stvari prenesem na papir. Još dok mi je kao detetu, prababa pričala strašne priče, bežala sam u neke svoje izmaštane svetove, trudeći se da sve zapisujem. Nekako sam se uvek pribojavala njene starosti, da će ona otići, a da ništa od toga neće ostati sačuvano. Ponosna sam na svoje poreklo, i na to što sam kao dete mogla da odlazim na selo, da upoznajem razne ljude, da vidim neke obrede, da sa dodolama pevamo pesme nadajući se da će pasti kiša, da okitimo kapije biljem za Đurđevdan, da obilazimo hrastovo drveće - zapise... Sve to što sam doživljavala kao dete, kasnije je preraslo u priču o Petruškom zmaju.

- Pošto se u knjizi pominju neke istorijske ličnosti, koliko se ona oslanja na istorijske činjenice? - Slađana Vojinović
* Knjiga je oslanja na istorijske ličnosti, onoliko koliko mi je dostupna literatura dozvolila. Možemo prepoznati poznate istorijske likove kneza Lazara, kneginju Milicu, Vuka Brankovića i još mnoge junake nama poznate, ali i neke do sada vrlo malo spominjane, kao što je slučaj sa porodicom Vukoslavić, Crepom, Držmanom, Vukoslavom. I ako u literaturi skoro ništa ne možemo pronaći o njima, potvrđeno je u nekim spisima da su postojali i vladali Petruškom oblašću, kao i da su bili u veoma prijateljskim odnosima. U nekim spisima možemo pronaći dokaze da je car Dušan dao Vukoslavu posede u ovim krajevima, kao i interesantne detalje iz prepiske Lazareve i Crepove, gde knez Lazar naziva Crepa "prijateljem i bratom svojim". Oslanjajući se na istorijske ličnosti, oblikovala sam ih u skladu sa nekim svojim maštarijama, trudeći se da se držim istorijskih činjenica, ali opet ne dozvoljavajući im da me potpuno sputaju i da od svega ispadne istorijski roman.
- Koju simboliku za tebe ima Petruška oblast? - Slađana Vojinović
* Petruška oblast je ono što me vuče, vraća me korenima, tera me svakodnevno, da ne zaboravljam na svoje pretke. Da sačuvam od zaborava i da se prepustim lepotama prirode. Kako imam familiju u većini mesta opisanih u knjizi, osećam Petrušku oblast, kao deo sebe. Od kada sam počela da formiram priču o Petruškom zmaju pre 6 ili 7 godina, svake godine odlazimo na mesto gde je nekada stajao ponosni grad Petrus... Nekako je došlo prirodno da radnja romana bude smeštena u ovom kraju, možda zbog toga što sam baš tu odrastala, možda zbog neke sebičnosti... Imamo toliko prelepih mesta, a ne želimo da ih vidimo. Želela sam da prikažem ljudima Petrus, makar i onakav kakav je u mojoj mašti, ali i da saznaju za neke bitne istorijske ličnosti, koje su vladale ovim krajevima.
- Zašto baš Petriški zmaj, a ne npr. Petruški vuk, medved, lisica…? Da li zmaj ima neku posebnu simboliku za tebe? - BookWitch
* Zmaj je fascinantno biće. Mislim da me je najviše privuklo to, što su u drugim mitologijama zmajevi predstavljeni kao zla i opasna bića. Ja sam želela da stvorim jednog zmaja koga ljudi treba da se pribojavaju, zbog same njegove pojave, ali i da kroz lik vojvode Crepa prikažem tanku liniju između ljudske dobrote i zverske naravi. U Petruškom zmaju možemo videti kako Crep reaguje u mnogim situacijama, gde njegova dobrota isplivava na površinu, ali možemo i primetiti njegovu nesigurnost, čak u nekim trenucima i plahovitu narav, a tu ono zmajsko izbija na površinu. Otkriću vam jedan mali detalj, biće i Petruškog Vuka i Petruškog Orla. :)
- Omiljeno mitološko biće i najdraža bajka? - Zoran Petrović
* Svakako mislite da ću reći zmaj. Ali nije tako, zmaj je jedno od omiljenih. Mislim da bih na prvo mesto stavila pegaze, zbog njihove nevinosti, istrajnosti, a opet neverovatne snage. Ta čistota koju oni po predanjima poseduju je nešto čime svaki čovek teži, a opet svesni smo da nikada nećemo biti toliko čisti i bezgrešni. Fascinira me i njihova mogućnost da lete kada god požele, takođe jedna stvar koju bi svi želeli, a nismo u mogućnosti da to ostvarimo. Interesantna su mi bića: vile, rusalke, mađionici, talasoni...
Bajke... Svi smo odrastali slušajući ih. Teško mi je da odaberem jednu, volim tu borbu dobra i zla, iskrenost, poštenje, ljubav, dobre vrline koje sve pobeđuju... Možda bi jedne od omiljenih bile Lepotica i zver i Devojka cara nadmudrila...

- Za kada je planiran izlazak druge knjige? Možeš li nam odati neki detalj iz nje? - BookWitch
* Objavljivanje drugog dela je planirano za Oktobar, pred Sajam knjiga u Beogradu. Uveliko se radi na sređivanju rukopisa, izradi ilustracija, trailera i korica. Mogu reći da će biti uzbudljiviji nego prvi deo, ipak je prvi deo bio da otpočne radnja, a kako se odmotava klupko koje drže slovenski bogovi u svojim šakama, videćete u drugom delu. Upoznaćete trećeg brata i bićete iznenađeni! Biće mnogo više borbi, krvi, teških rastanaka, ali će se neki likovi vratiti, upoznaćete i neke nove likove koje ćete mrzeti ili voleti, videćete kakvu igru igraju slovenski bogovi, ko se sa kim udružuje, ko je izdajnik a ko heroj, a nakon toga će uslediti i završni deo trilogije.
- Šta je bilo teže, napisati, objaviti ili promovisati roman? - Irena Ilić-Vasiljević
* Bilo je lako napisati, ono što je usledilo bilo je daleko teže. Dovesti roman do finalne verzije, kakve imate priliku da čitate. Srediti sve, prepravljati, ispravljati, pisati, brisati, menjati do najsitnijih detalja, sve dok ne bih bila potpuno zadovoljna. Bilo je teško pronaći izdavača, s obzirom na to da se u Srbiji sve više objavljuju komercijalna izdanja, ali je Otvorena knjiga, na čelu sa urednikom Petrom Nikolićem pružila veliku podršku, što se tiče objavljivanja, ali i same promocije. Ljudi iz izdavačke kuće Otvorena knjiga su zaista sjajni, uvek izlaze u susret, imaju kvalitetna izdanja, trude se da ispoštuju svakog autora. Promocije su planirane u mnogim mestima, za sada je najbitnije da knjiga dođe do čitalaca, da se čuju utisci, da se iščekuje nastavak...
- Šta bi tvojim čitaocima preporučila da čitaju? - Irena Ilić-Vasiljević
* Preporučila bih da čitaju sve što ih zanima. Da ne dozvole da ih žanrovi ograničavaju, da čitaju što više. Iskreno, ja najviše volim da čitam fantastiku i horor, krimi, ali nemam ništa protiv da ponekad pročitam i dobar ljubavni roman. Kakva je bilo koja knjiga, ako nema makar mlaku ljubavnu priču provučenu? Čitajte, sve ono što vam dođe pod ruku. Kod mene nema loših knjiga, ima samo onih koje mi u nekom trenutku legnu više, a neke manje. Nekima se rado vraćam, a za one koje su mi se manje dopale nikada nisam pomislila da je gubljenje vremena što sam ih čitala. Ko zna, možda ću ih nekada ponovo pročitati, pa će mi se više svideti?! I čitajte domaće autore. Imaju oni mnogo toga da ponude. Imamo ljude koji pišu fantastiku i horor, stvaraju nove svetove, oblikuju maštu čitaoca na neverovatne načine. Drugačiji je osećaj kada čitate nekog domaćeg autora, osetite neku bliskost, kao da se poznajete čitavog života, a drugačije kada čitate strane autore, i ako ih ima dosta i takođe su kvalitetni.
- Kakvi su ti planovi za budućnost? - irena Ilić-Vasiljević
* Eh, draga moja, budućnost je uvek neizvesna, koliko god se mi trudili da je isplaniramo. Pravim samo sitne korake, razmišljam dosta unapred, ali sprovodim u delo samo jedno po jedno. Više bih rekla, da bih volela neka moja maštanja da se ostvare, a opet verujem da za sve postoji pravo vreme da se desi, pa se trudim da živim punim plućima, da proživim trenutke i upamtim ih onakve kakvi jesu, da se ne preopterećujem nekim velikim planovima, jer nikada ne znamo šta se može desiti, šta nas može sputati ili odvesti negde neplanirano. Kratkoročni planovi su promocije, objavljivanje drugog dela romana, i sređivanje završnog dela trilogije.

- Poznato je da mnogi pisci imaju raznih rituala prilikom pisanja, kakva je situacija sa tobom? Da li si pratiš određene tebi bitne korake ili jednostavno sedneš, „uzmeš olovku u ruke“ i pišeš? - BookWitch
* Navikla sam da pišem kada mi se piše, mada se trudim da to radim svakog dana. Uvek kada osetim da bih mogla da izmaštam nešto novo, skuvam kafu, porazmislim malo, sedam i pišem. Ranije sam uvek pisala olovkom, vukla sam sa sobom gomilu svezaka, papira, rokovnika, imala određene olovke sa kojima pišem, sada mi je dosta lakše na lap topu, onda se malo nerviram što je baterija skoro uvek prazna, pa dok se kafa prohladi sve legne na svoje, i mašta kreće da se pretvara u reči. Mogu reći da mi je postao ritual da sve što napišem odmah prebacim na flešku, jer sam imala trenutke kada je lap top radio protiv mene, kada je kafa rešila da ispita do kojih granica tastatura ide, pa za svaki slučaj, što bi Vujin rekao "zlu ne trebalo", prebacim da imam kopiju... I dalje uhvatim sebe, kako na prvom slobodnom papiru, koji mi stoji na radnom stolu, zapišem neke ideje, za kasnije, kada uhvatim vremena, da mogu da sređujem i realizujem ih u dublju priču.
- Pošto sam videla da pojedini autori burno reaguju kad ih oceniš dvojkom, trojkom, četvorkom uz pristojno objašnjenje čitaoca šta mu se nije svidelo.. Uostalom,ne može se jedna knjiga svima svideti. Kako se ti nosiš sa tim ocenama, kritikom? (Isidora Kovač)
* Mislim da to zavisi od osobe do osobe. Nema potrebe da budemo sujetni, da mislimo kako smo mi uvek najbolji... Nije dobro ni kada nekoga uvek hvalite, kako će ta osoba razviti želju za napredovanjem? Uglavnom nemam problem sa kreativnom kritikom, sa savetima šta bih mogla da poboljšam, šta se nekom svidelo ili ne. Svesna sam toga da dve osobe uvek različito dožive istu knjigu, kao što sam već rekla, možda nekom ne leži trenutno, možda se nekom nikada i ne svidi, ali šta je tu je, ne možemo oblikovati mišljenja ljudi, moramo prihvatiti stanje kakvo jeste. Postoje ljudi koji će čak i kada je nešto dobro uvek pokušati da ponize ili uvrede druge negativnim komentarima, ali opet ću reći od osobe zavisi kako će reagovati na to. Možda me nešto pecne u momentu, pa sednem i razmislim, analiziram i odlučim da li nešto trebam da menjam ili ne, šta da poboljšam, da li je nešto stvarno loše, kako ga mogu preoblikovati...
- Da li pratiš knjiške stranice i blogove? Da li si sarađivala sa nekim blogerom? - Isidora Kovač
* Naravno, internet nam je omogućio da imamo uvid u beskrajan svet informacija, što može biti veoma korisno, ako se pravilno koristi. Poštujem sve ljude koji se trude da recenzijama, intervjuima, savetima, pa i književnim kritikama približe svet knjiga čitaocima. Veliki broj mojih prijatelja vode po nekoliko stranica i grupa na Facebooku, imaju svoje blogove, sajtove i vrlo rado ih čitam, sa velikim brojem njih i sarađujem što u vidu intervjua, što kroz recenzije, najave. Pokušavam da pratim dešavanja, bar što se književnosti tiče, što više mogu, ali isto tako pratim i ostale vidove umetnosti, muziku, film, fotografiju.
- Smatraš li da izdavači treba da obrate više pažnje na blogove i stranice o knjigama, jer po meni, takve stranice rade bolju promociju i reklamu? - Isidora Kovač
* Naravno! U velikom broju slučajeva, kada se objavi neka knjiga, možemo dobiti najave, prikaze, intervjue sa autorima skoro istog dana kada je knjiga objavljena. Sve je to dogovor i sve zahteva veliku pripremu, ali izdavač svakako ne sme biti neko ko je zadužen samo za štampu i plasman proizvoda. Recimo, pisci fantastike veoma blisko sarađuju, razvila su se prijateljstva među nama, čak i ako ne objavljujemo za iste izdavačke kuće. Tako je i sa stranicama i blogovima, sa tim ljudima se razvije poseban odnos, oni su prvi koji se zainteresuju za nešto novo, skoro svi su veoma aktivni, svakodnevno upućuju čitaoce u nova dešavanja, podele svaki vaš post, i na tome svi autori trebaju biti zahvalni. Izdavači takođe, jer na taj način se razvija interesovanje, i poboljšava prodaja knjiga. Ne mogu, a da ne spomenem moju dragu BookWitch, Marka i stranicu Knjiga za dušu, Autostoperski vodič kroz fantastiku, Fantastikuse, Omaju, Art-animu i mnoge druge sa kojima rado sarađujem, koji pružaju neverovatnu podršku, ali se i dopisujemo svakodnevno... Razvijaju se prijateljstva...

- Svi mi zamišljamo pisce kao neka natprirodna, nedodirljiva bića dok ih lično ne upoznamo. Koliko tebi kao piscu, znači druženje sa „fanovima“ i njihove mišljenje u vezi tvojih kniga? - BookWitch
* Zašto? Svi bi mi voleli da imamo krila i letimo, ali nije baš tako. Pisci koje ja poznajem, a poznajem ih poprilično su normalni ljudi, uvek raspoloženi za komunikaciju, savet, predlog i pozitivnu kritiku. Poći ću od sebe, uvek sam rapoložena da popričam sa ljudima, ne samo sa onima koje interesuje moje pisanje, već i da se upitamo za zdravlje, porodice...
Ne bih nazivala čitaoce fanovima, volim da u komunikaciji ostvarim prijateljski odnos, da razgovaram normalno, nikada nisam volela bahaćenje, neko dizanje u zvezde. Mnogo smo svi mi mali, da bi glumili neko ludilo. Što se tiče mišljenja o mom pisanju uvek sam raspoložena da saslušam i izuzetno poštujem svačije mišljenje. Nikoga ne osuđujem, a volim da vidim da li su ljudi zadovoljni, šta bi njima bilo zanimljivo, koji im se lik dopao, kakav je utisak na njih ostavila knjiga ili priče...
- Kada bi imala priliku da odeš na večeru sa tri lika iz neke knjige, tvoje ili tuđe, koja bi to tri lika bila? Gde biste večerali i šta bi bilo glavno jelo? - BookWitch
* Kakvo genijalno pitanje! Hahahha, iz moje knjige bih odabrala malog mađionika Vesela, mudrog Vujina, i pozivnicu za tu večeru bi dobili Kahlan Amnel i Darken Rhala iz Legende o tragaču. Vesel bi napravio džumbus svojim lupanjem i gunđanjem, ali bi pripremio odličnu večeru, možda neki gulaš od mesa divljači sa interesantnim začinima. Vujin bi nam uz vino ispričao neke interesantne priče. Khalan bi nam govorila o lepoti iščekivanja i suzdržavanju u ljubavi. Onda bi Rhal poludeo i napravio neki haos, Vujin bi pokušavao da ga smiri, Khalan bi se borila sa njim, a Vesel bi nekim svojim nestašlukom, praćenim gunđanjem sredio Rhala, vezao ga za noge i postavio da visi na plafonu. Na kraju nam verovatno ne bi bilo do jela hahahha.
- Da ti se pruži prilika da budeš superheroj i izabereš jednu supermoć, koja bi to moć bila i za šta bi je koristila? - BookWitch
* Teleport definitivno! Toliko je mesta koja bih želela da obiđem, toliko perioda u koje bih želela da se nađem. Mada, mašta je velika, ko zna gde bi me sve to odvelo.
- Kad ne piše, čime se zanimljivim, ili ne zanimljivim :), Milena bavi u životu? - BookWitch
* Kada ne piše Milena pokušava da razvuče dan na 50 sati. Ali joj ne uspeva. Malo spava, pravi slatkiše, gumene bombone, liciderska srca, radi, podučava, onda se trudi da se malo odmori uz kafu, pa kreće sa izradom nakita od raznih materijala. Kada se umori od toga, malo čita, i obično uveče piše nešto svoje, mašta o nekim čudnim svetovima, magijama, ljudima... Osim kad radi, muzika je neprekidni pratilac svake njene aktivnosti, inspiriše je i pomaže da sve pregura... Na kraju legne da spava, znajući šta je sve čeka, i nervira se što nije uspela da produži vreme. Onda snovi preuzimaju sve, dok alarm ne zazvoni. :D

четвртак, 11. мај 2017.

Atharon - Početak - Argent Hellion

U knjizi Atharon - Početak, paralelno pratimo dve priče.
U prvoj priči pratimo mladog Nikolasa Rejnsa - Nika, koji nakon završetka Osnovne škole nastavlja školovanje za Prelata, jednu od najmanje popularnih ratničkih klasa u Atharonu. Žureći kući da majci saopšti vesti o nastavku školovanja, zatiče ceo kvart u plamenu, a majku mrtvu. Naleće na Manserku koja ga nekim čudom ostavljau životu, ali teško povređenog. Nakon izlaska iz bolnice, porodica Roberta Ramparta, jednog od nastavnika Amorfijuma, škole za Prelate, ga prima u svoj dom. Tu Nik razvija neobično prijateljstvo sa njegovom ćerkom Viktorijom. Kao jako nadaren i spretan učenik, zajedno sa Krisom, drugom iz "odeljenja" predstavljaće njihovu školu na Godišnjem okršaju koji se održava u prestonom gradu Lusidi.
U drugoj priči, autor nas upoznaje sa Valirijom, Manserkom, i njenim bezimenim šegrtom. Valirija je nemilosrdna i iscrpljuje šegrta do krajnjih granica, što će dovesti do njegove smrti. U želji da ga vrati, Valirija se odlučuje na čudesno putovanje duše u dvore Avatara ne bi li ga vratila u život.
Nik i bezimeni šegrt su okosnica priče. Njihovi likovi su jasno formirani i čitalac lako može da se poveže i identifikuje sa bilo kojim od njih. Iako jedan uči za plemenitu profesiju, a drugi da postane nemilosrdni ubica, oba lika su mi podjednako draga. Ni sporedni likovi, Valirija, Viktorija i Kris, nisu ni najmanje zapostavljeni. Autor je svakom od likova posvetio podjednaku pažnju i oformio ih tako da ne odvlače pažnju od glavnog toka radnje, a da opet imaju svoje ja, svoje mane i vrline koje ih čine celovitima. Tokom čitanja se stiče utisak da su svi oni osobe od krvi i mesa koje su završile na stranicama knjige.
Svet je fenomenalno uređen. Svi mi koji smo proveli sate igrajući Neverwinter Nights na PC-ju, naći ćemo ovde poznate klase. Ima tu Warriora, kao najjače i najtraženije klase, Strelaca, koji su vešti kako sa lukom i strelom, tako i sa mačem, Mejdževa, žargonski naziv za Wizarde i Sorcerere, koji su koncentrisani na borbu magijama, i Prelata, klase healera, koja je zadužena za lečenje i podizanje morala vojsci. Nasuprot njima, tu su Manseri, nemilosrdne ubice, koje se podjedanako dobro služe svim vrstama magija, kao i oružja. Svaka klasa je jasno objašnjena - funkcionisanje, magije kojima se služe i oružja koja upotrebljavaju. Sve to čitaocu još više raspaljuje maštu i vodi ga u jedan fantastičan svet borbi u kojima podjednako dolaze do izražaja ratničke veštine, kao i veštine upotrebe određene vrste magija.
Podela na četiri klase i pojava Kobolta, kao zasebne rase su me posebno oduševili. Čitajući ovu divnu knjige epske fantastike, pred očima su mi bile scene iz već pomenute igrice (ne vučem paralelu, ali sam zaluđenik za NWN :) )
Iako mu je ovo prva knjiga, ozbiljnost sa kojom je uređena, počevši od odlične priče koja drži pažnju, preko tvrdih korica i fenomenalnog poveza, pa do svilenog obeleživača stranica (kako ga ja zovem), jasno je stavljeno do znanja da je Argent Hellion, iako mlad, veoma perspektivan autor. Nadam se da ću sa njim, njegovim knjigama i likovima imati prilike da se družim i u vremenima koja dolaze.
Oficijalna stranica knjige Atharon

понедељак, 8. мај 2017.

Palisade i čadori - Tihomir Jovanović

Knjiga "Palisade i čadori" je knjiški prvenac Tihomira Jovanovića. Knjigu čine priče o žiteljima šumadijskog sela Sela, koje se nalazi na ušću rečica Poskočice i Zavojnice. To Selo je jedina teritorija u Srbiji i na Balkanu koju Osmanlije nisu uspeli da pokore. Glavni junaci su omanji i mršavi Arsenije i krupni, jaki Obrenije. Uz njih, tu su neizostavni starešna sela Atanasije, pop Nićifor, guslar Radan i baka Manda, travarka i vračara u Selu i, kao glavni u Osmanilijskom taboru Veliki Aga i njegov savetnik Ibrica. U celom tom zamešateljstvu, Osmanlije imaju jaču i brojniju vojsku, ali Srbi imaju čarobni napitak od gnjilih šljiva koji im daje neverovatnu snagu i hrabrost.
Moja prva reakcija je bila "Ma daj!!! To je kopija, plagijat Asteriksa i Obeliksa!". Dugo je kumu trebalo da me nagovori da uopšte i krenem sa čitanjem. Međutim, jednom kada sam počela stajanja nije bilo, a zabavi nikad kraja. Po ideji slično avanturama nepokorenog Galskog sela, ali po priči i avanturama Arsenija i Obrenija ni najmanje. 
Osmanlije na sve moguće načine pokušavaju da osvoje Selo. Tu su leteći ćilimi, duhovi iz lampe, katapulti i grčka vatra, Golem... i još što šta kao tajna oružja koja će Velikom Agi konačno omogućiti da Sultanu pošalje depešu da je ceo Balkan osvojen.
Sa druge strane i Srbi imaju svojih tajni. Uz pomoć baka Mande, njenih napitaka i bajanja, putuju u prošlost, budućnost i svemir po pomoć i iznalaze hiljadu načina da doskoče Osmanilijama. Često im pomoć stiže i sa najnezamislivijih strana, od zmajeva, vanzemaljaca i putnika kroz vreme.
Britak humor kako u smamoj priči, tako i u fusnotama u kojima se može povući paralela sa vremenom u kom živimo, likovi, naročito baka Mande koja je toliko stara da se ni ona sama ne seća da je ikada bila mlada, će vas nasmejati do suza. U par momenata sam se toliko smejala da su me svi ukućani, uključujući tu i kučiće i mačka i po kog zalutalog komarca, veoma čudno gledali. O vožnji gradskim prevozom i čitanju knjige u njemu je bolje da vam ne pričam. U par momenata mi se učinilo da mi se prikradaju čike u belom....
U svakom slučaju, zabavno štivo koje zaslužuje da se nađe na svim policama!!!

субота, 6. мај 2017.

Vila šatorica - Boris Mišić

Boris Mišić rođen je, gle čuda, na današnji dan, 06.05.1974. godine u Rijeci. Detinjstvo i deo mladosti proveo je u Pećima, kod Bosanskog Grahova, za koje tvrdi da je najlepše mesto na svetu. Od 1995. godine živi u Novom Sadu, gde je i diplomirao na Pravnom fakultetu.
Priče su mu objavljivane u domaćim i regionalnim zbornicima i magazinima, što štampanim što online - Znak Sagite, zbornik radova "Volim da letim", Emitor, Nešto diše u mojoj torti, Raketla, Omaja, BlackSheep, Marsonic, "Dvojnikov skok", Argus Books Online Magazine, "V - fantastične priče iz ravnice", Afirmator i UBIQ. Zbirka priča "Vila šatorica" obuhvata te već objavljene priče i neke nove neobjavljene.
Boris trenutno radi na svom prvom romanu.
Zbirka priča "Vila šatorica" je predivan kolaž horora, fantastike i ratnih priča. 
U pričama o ratu se jasno vidi Borisov stav o besmislu rata i strahota koje ga prate. Psihološki prikaz likova vojnika i ratnika je topao i ljudski. Čitalac može pronaći deo sebe u situacijama u kojima se ti likovi nalaze, jer iako su u ratu, često su njihovi problemi i unutrašnje borbe realni i mogu se naći i u ne ratnim vremenima. Iako realne, kroz te priče se provlači doza jeze i strave. Ali ima i priča koje su vešt miksa rata i horora,na jedan tako suptilan način, da sve deluje isuviše realno.
Kroz fantastične priče Boris nas vodi u različite svetove i dimenzije koje se preklapaju sa ovim našim, realnim. Ponekad su ti svetovi veoma slični ovom našem, a vanzemaljci skroz nalik ljudima, a po nekad je to Univerzum koji naseljavaju čudni vanzemaljci i zmije.
Najjači utisak na mene su ostavile priče o Daci, tinejdžerki veštici, koja se sa Savetom, bori protiv Senovitih i njihove želje da zavladaju svetom. Uz sve muke i probleme koje joj zadaje mračna strana, Daca mora da se bori i sa klasičnim tinejdžerskim problemima, kao što su šta obući ili kojeg momka izabrati, što se često i ne završi najbolje po nju.

Sve priče su prostorno smeštene u Novi Sad i okolinu Bosanskog Grahova i planine koje ga okružuju. Jasna je Borisova ljubav i vezanost za Dinarske planine, njihove obronke i vrhove, a naročito Šator planinu, i to je još jedna činjenica koja ovim pričama daje posebnu čar.
Nakon pročitane zbirke "Vila Šatorica", jedva čekam da Borisov roman ugleda svetlost dana i nađe se u rukama jednog knjigoholičara, tj. mene :)
I za kraj, BORISE, SREĆAN ROĐENDAN!!! Želim ti svu sreću ovog sveta i mnogo uspeha u daljem žiovotu i radu!!!

четвртак, 4. мај 2017.

Čitalac - novinar #5

Intervju Nebojša Petković, autor trilogije Poslednji grad (Potraga, Rat i Izdaja)

- Koliko ti je bilo lako ili teško da zamisliš mapu i uklopiš je u radnju priče? - Srđana Tešić
* Ja sam vizuelista. To je u prirodi mog posla (arhitekture), mada i dar genetike (otac mi je bio slikar). Uz to, sticajem okolnosti i potrebe struke, snalazim se dobro u 3D i dizajnesrskim kompijuterskim programima. Sve to, pomoglo mi je da lako i sa uživanjem napravim mapu sveta koji opisuje knjiga. Takođe, olakšavajuća okolnost je bila što je to poznat svet – teritorije naše zemlje, gde je izazov bio samo utvrditi lokacije postojećih i naći mesta za izmišljena obitavališta budućnosti. Trudio sam se da novonastala utvrđenja klanova, trgovišta i ostala mesta, nose autentične nazive, koristeći se postojećim toponimima na tim konkretnim lokacijama.
Smatram da ovaj žanr zahteva vizuelni prikaz mimo korektnih opisa autora i razvijene imaginacije čitalaca. Junaci su u stalnom pokretu ili pak čitalac prati nekoliko paralelnih radnji koje se odvijaju na različitim, udaljenim mestima.
To je potvrdio i jedan iskusniji kolega koji je uzeo moju prvu knjigu na čitanje. Kada sam svratio do njega u jeku tog poduhvata, zatekao sam ga sa otovrenom kartom „naših prostora“ i komentarom „Hoću da vidim gde sam“.
- Koliko se prva ideja za likove i priču promenila u odnosu na onu koju smo zatekli u knjizi? Da li je bilo menjanja tokom samog pisanja nastavaka? - Ivan Branković
* Trilogija je nastajala u vremenskom okviru od približno četiri godine. Neizbežno je da u tako dugačkom periodu dođe do nekih izmena i odstupanja od one prvobitne zamisli. U slučaju Poslednjeg Grada to je ipak bilo minimalno, moram da priznam. Imao sam osnovnu koncepciju i tok radnje koga sam se, u glavnim crtama, držao od početka do kraja. Možda je to i najveća odlika ovog prvenca, koji poput drugih takvih, svakako ima svojih slabijih strana. Ta konzistentnost i celovitost priče tokom sve tri knjige. Pisao sam poglavlje po poglavlje, ne preskačući ništa, smatrajući da je neophodno da proživljavam postupno ono što i junaci. Takav pristup, bez obzira na projektovane događaje u „budućnosti“, opet je ostavljao prostora za neke promene koje su posledica postupaka likova u „sadašnjosti“. Postoje neke napuštene ideje i neke koje su se rodile na bazi predhodno opisanog postupka. Ponekad su i komentari čitalaca već napisanih delova bili orjentir u kom pravcu bi trebalo, a u kom nikako nenastavljati.
Mislim da je najviše bilo nedoumice oko kraja koji je mogao da bude ispričan na nekoliko načina. Pomalo mračniji ton preovladao je u celom trećem delu, kao i na samom kraju, ostavljajući neke stvari nedorečene ili na volju čitaocu, što prvobitno nije bio plan. To je rezultat upravo onog četvorogodišnjeg iskustva junaka i stvari koje su ih za to vreme neminovno promenile, kao i njihovog tvorca.
- Koliko si vremena potrošio na istraživanje (religije, istorije…) u pripremi za knjigu? Koje si izvore koristio i koji su ti najviše pomogli? - Boris Mišić
* Voleo bih da kažem kako sam se pri ulasku u ceo ovaj projekat najpre ozbiljno posvetio istraživanju i pripremama. Istina je da sam u sve uleteo prilično entuzijastički i srcem, više nego razumom. Naravno, zato je za prvu knjigu bilo potrebno mnogo više vremena nego ostale dve. Sve ukupno - predradnje, samo pisanje i „postprodukcija“ oko dve godine.
Tema koju sam izabrao davala je određene prednsoti, jer su kultura i religija, projektovane u neznanu budućnost i time ostavljene specifičnoj interpretaciji tog pokolenja. Naravno, nije mi to ostavilo slobode da sve izmmislim, već je bilo neophodno bazirati stvari na činjenicama. U istraživanju stare slovenske vere poslužio sam se raznim izvorima kako bih što vernije prikazao određene motive.
Negde u to vreme došao sam u posed knjige Slovenska Mitologija, Nenada Gajića i ona mi je, pored nekih sajtova, koji se bave istom temom, bila prvi saveznik. Znam da u određenim krugovima nije omiljena kada se razmatra verodostojnost tzv. Rodnoverja, ali meni i nije bila potrebna autentična rekonstrukcija. Ni tada, ni danas nisam bio pristalica verovanja u postojanje sistematičnog panteona slovenskih božanstava. Uzeo sam odatle one motive koji su mi se učinili dobrim za priču – poput pretpostavke da su žrečevi Crnoboga bile žene (otuda sestrinstvo veštica u Poslednjem Gradu).
Poseban izazov bilo je opisivanje geografskih predela u kojima sticajem okolnosti nikada nisam bio. Srećom, internet je danas veoma zahvalno sredstvo koje donekle može da zameni svako živo iskustvo. Proveo sam dosta vremena nad slikama, kartama, video zapisima i interaktivnim mapama (google eart, bing maps...) kako bih što vernije opisao krajolik mesta gde se junaci nalaze.
U pisanju trećeg dela koji se u svojoj prvoj polovini uglavnom bavi Kalemegdanom i njegovim lagumima, najveća pomoć došla je iz redova knjige Beograd ispod Beograda, Zorana Nikolića.
- Koji ti je omiljeni lik? Sa kojim likom sebe smatraš najsličnijim, a sa kojim najrazličitijim? - Slađana Vojinović
* Nezgodno pitanje na koje se daje onaj stereotipni odgovor o podjednakoj ljubavi za „svu svoju decu“. Šalim se. Mogu da odgovorim da sam nekim likovima po prirodi njihove uloge u svemu posvetio mnogo više pažnje i time, kako bi ih učinio što autentičnijim, ulio dosta toga od sopstvenog mentaliteta (razmišljanja, postupaka, dilema, strahova i nada...). Na prvom mestu to su Vuk i Altaman. Kod prvog je bilo teže, jer on sve do samog kraja igra ulogu potpunog pozitivca, najviše zbog godina koje su simbol nevinosti. Sa Altamanom je bilo daleko lakše, jer je mogao da ispolji sve slobodnije - i negativno i pozitivno. Od njega sam najviše očekivao da ne sklizne u klasičnog heroja, trudeći se da mu ostavim slabosti i dozu cinizma s kojima se bori i probija kroz stranice knjige sve do samog kraja. Poslednji lik koji je morao da bude „dobar“ u svom zlu, no tako da ne ispadne klišeizirani antagonista, jeste Ruin. On je inkarnacija zla neljudska prirode i njegovi motivi i načini morali su da se razlikuju, ali i da budu prihvatljivi, jer smo u ovom životu svi mi ponekad konzumenti tog zla.
- Zašto si se baš opredelio za postapokalitični podžanr? Koliko je bilo teško smestiti teritoriju Srbije u takvu atmosferu? - Marko Jovanović
* Postapokalipsa je oduvek bila inspirativna tema. Postoje periodi u istoriji kada je aktuelnija i koji koincidiraju sa tim očekivanjima na realnom planu. Ne bi trebalo naglašavati da se upravo nalazimo na jednoj takvoj istorijskoj razdelnici - slabosti civilizacije koja će se menjati uz lomove ili survati (nadam se da ne). S druge strane, interesovanje za ovu temu crpim i iz mojih religioznog uverenja, što je vidljivo i u samoj priči Poslednjeg Grada. Manje - više jedino što je nesvakidašnje u ovoj trilogiji jeste sublimacija pravoslavne eshatologije i fantastike, skovane po klasičnim uzusima tog žanra.
Što se smeštanja takve priče u domaće okruženje tiče, meni to nije predstavljalo problem, niti je delovalo neautentično. Iz tog razloga se kultno-kulturni motivi pojavljuju kao autohtoni i našem prostoru i mentalitetu prijemčivi.

- Gde crpeš inspiraciju za pisanje, jer sam fasciniran opsežnim opisima prdela, odlično formiranim likovima i savršeno osmišljenima akcijama, okršajima? - Marko Jovanović
* Inspiracija je čudesna stvar i čovek ne zna zasigurno iz kojih dubina podsvesti dolazi. Ali ova priča se formirala u mojoj svesti suviše jasno, a poriv da je ovaplotim, iako se pre nisam ozbiljnije bavio pisanjem (poneka priča, nekolicina polemičkih tekstova na društvene, religiozne ili političke teme), bila je neverovatno jaka. To je opet razbudilo riznicu imaginacije i sada mi se čini da ima više priča koje bih želeo da ispripovedam, nego što za to postoji realnih mogućnosti.
Veoma sam ti zahvalan na takvim pohvalama, mada je u prirodi stvaraoca da dela koja su za njim počinje više da osuđuje, nalazaći da bi ih danas uradio bolje (što je istinito i normalno).
Na kraju jedan ruski mislilac rekao je (parafraziram): „Pišem o onome što bih voleo da pročitam“. Čini mi se jednostavnim i istinitim.
- Kakvu simboliku nose vampiri, tačnije tri vampira, koji su protagonisti radnje tvojoj trilogiji Poslednji grad? – BookWitch
* Što se dobra i zla tiče ja sam pristalica stare paradigme – vampiri, veštice (s oproštenjem ) i sva ostala mračna tevabija iz naših narodnih priča simbolizuju zlo. Ne volim našminkane, tinejdž vampire. U tom kontekstu funkcionišu i tri lika iz moje priče. U suštini njihova priroda prevazilazi vampirsku, oni su demoni, otelotvoreni u poslednja vremena da hodaju zemljom (po nekim proročanstvima novijih staraca, pakao će u poslednje dane biti prazan, a svi odande, hodiće sa nama ovde). Bilo je stoga idealno da se u očima ljudi i to nanovo paganizovanih ljudi, taj njihov demonski karakter (čak i kroz fizionomiju) ispolji najadekvatnije njihovom verovanju. Oni za sebe ne tvrde da su vampiri, već ih tako prozivaju oni koji su sa njima u kontaktu, a vampirska dela u potpunosti su kompatibilna sa tom mračnom prirodom.
- Koji su pisci i dela imali najviše uticaja na tvoje pisanje? - Vladimir Gligorijević
* Uz shvatanje koliko će ovo da zvuči stereotipno, na prvom mestu to je Tolkin. Njegovo delo je nepravaziđeno, bez obzira da li se kasnije pojavilo još vrednih, pa čak, u literarnom smislu, boljih pisaca. I to ne samo zato što je „prvi“. On je stvorio autentično delo koje bi sa punom odgovornošću uvek preporučio kao obaveznu literaturu. Dugo sam bio toliko veliki fan Tolkina da mi se nije čitalo ništa drugo iz domena epske fantastike (opekao sam se na nekim bledim kopijama). Kasnije sam, naravno, podlegao i upoznao se sa delima savremenih stvaraoca žanra. Voelo bih da kažem da moja prča nosi makar obrise kompleksnosti Martinovog dela, da razvije realistične i sirove scene jednog Aberkrombija, da ističe duboke karaktere i njihove životne drame kao što se to ogleda u Eriksonovim junacima. Voleo bih da sam uspeo da podražavam velikog majstora Kinga kada je u pitanju snaga, sticajem sudbine, okupljene družine. Istina je svakako daleko od toga, ali je istina i da su svi ovi autori pomalo uticali na moje shvatanje kako bi trebalo napisati jednu ovakvu priču.
- Da li slušaš muziku dok pišeš i koliko ona utiče na „stvaralački zanos“ i inspiraciju? - Vladimir Gligorijević
* Znam da mnogi autori upražnjavaju ovu praksu, ali moram priznati da ja to ne radim. Muzika jeste inspirativan medij i ja sam često, pod uticajem neke muzičke teme, imao razne asocijacije, kao što sam i određenu muziku vezivao za već napisane delove priče, ali dok pišem imam potrebu za tišinom, koju remete samo misli i kuckanje po tastaturi.
- Šta se novo krčka u rerni mašte Nebojše Petkovića? – BookWitch
* Svašta. Kao što sam u nekom od predhodnih odgovora napisao Poslednji Grad je pokrenuo mahanizam stvaranja kod mene i sada je tema više nego vremena, avaj.
Počeo sam da radim na rukopisu koji nosi radni naziv Kapija. Priča bi trebalo da se odvija u dva koloseka, u dva različita vremena. Prva pripada prošlosti koju moja generacija doživljava (najviše zbog činjenice u vezi sa godištem) kao zlatno doba. Sredina osamdesetih, pozni socijalizam u SFRJ, Beograd i jedna naizgled kriminalistička priča. Mladi inspektor dobija zadatak da reši slučaj ubistva u jednom od najuspešnijih državnih preduzeća tog vremena, koje se odigralo u najvišoj zgradi na Balkanu, čuvenom Geneksu. Njegova istraga protiče mimo javnosti, jer su sa ovom firmom povezani svi moćni ljudi tog vremena, kako iz sveta privrede, tako i politike. Druga priča dešava se u budućnosti, nekoliko godina posle velikog rata koji je, kako se čini uništio poznatu civilizaciju, ili je makar sveo na vrlo sirove ostatke (ovo je ujedno i neka veza, mada ne direktna, sa Poslednjim Gradom). Događaji i akteri takođe su vezani za istu zgradu, ovoga puta u razrušenom i drugačijem Beogradu. Nešto će spojiti i isprepletati te dve priče, a šta, ostaće da se vidi, kada i ako završim rukopis.
U međuvremenu sam počeo da radim na jednoj priči koja ima odlike noir trilera sa primesama fantastike i erotike, a koja će, kako stvari stoje, da se proširi u triptih (tri priče povezane akterima i događajima, ispričane svaka iz svog ugla). Sva je prilika da bi i to moglo da se pretvori u neki kraći roman.

- Poznato je da mnogi pisci imaju raznih rituala prilikom pisanja, kakva je situacija sa tobom? Da li si pratiš određene tebi nitne korake ili jednostavno sedneš, „uzmeš olovku u ruke“ i pišeš? – BookWitch
* Moj ritual svodi se na to da moram da sačekam da svi ukućani utihnu, odu da spavaju ili sl, kako bih na miru (njihovom i svom) mogao da pišem. To se obično svodi na neko pred i posle ponoćno vreme. Ipak, radi se o okolnostima pre nego izboru (planiram u budućnosti da naš stan adaptiram, dodajući mu jedan kutak u kome bi se nalazio samo sto i kompijuter, ali otom-potom).
- Svi mi zamišljamo pisce kao neka natprirodna, nedodirljiva bića dok ih lično ne upoznamo. Koliko tebi kao piscu, znači druženje sa „fanovima“ i njihove mišljenje u vezi tvojih kniga? – BookWitch
* Teško mi je da odgovorim na ovo pitanje, a da u potpunosti ne negiram tvoju premisu. Nisam ja pisac... Mislim da bi za tu „titulu“ moralo da se uloži mnogo više godina, truda i nagomila iskustva kako bi se ponela, bez osećaja varanja. Ovo je još uvek hobi, u kome se saplićem i uspravljam, a stoji na ljubavi, prvo mojoj, a potom, Bogu hvala, onih koji, sticajem nekih čudnih okolnosti čitaju to što pišem.
S druge strane nisam nikad pisce doživljavao kao zvezde. To je jedna od retkih umetnosti koju povezujem sa običnim čovekom. Nekim ko u isto vreme može pripadati svakoj drugoj profesiji i gajiti ljubav za pripovedanje (što je često baš slučaj). Iz toga sledi da je sama činjenica postojanja nekih mojih „fanova“ (a deluje prepotentno i kad ima navodnike) čudo samo po sebi i privilegija za mene.
- Koje bi knjige predložio svojim čitaocima kao „must read“? – BookWitch
* Nezahvalno je da predlažem drugima šta da čitaju, ali ću zato pomenuti neke knjige koje su na mene ostavile jak utisak.
Kao što sam već rekao, Gospodar prstenova od Dž R R Tolkina je neprevaziđeno delo, što ne bih obrazlagao. Višelogija Mračna kula od Stivena Kinga, knjiga koja spaja više fantastičnih podžanrova sa motivima popularne kulture. Od istoimenog autora roman To, ne toliko zbog horor momenata koji ne izostaju, već zbog jedne od najboljih priča na temu odrastanja. U poslednje vreme fasciniran sam serijalom Stivena Eriksona – Pripovest iz malaške knjige palih. Ovo delo ima epohalne dimenzije. Ono je savršen spoj savremenog narativa u epskoj fantastici i onog herojskog tolkinovskog. Za mene lično, nešto najzanimljivije i najinteligentnije što sam čitao, a da se bazira na žanru za koji se veruje da nema šta novo da kaže.
Posebnu pažnju što se žanra tiče skrenuo bih na trilogiju Virovi od Mine Todorović. Nesvakidašnje dobro, sveže, duhovito i uzbudljivo štivo za sve generacije.
Van žanra knjiga Tonija Parsonsa Čovek i dečak, ostavila je na mene snažan utisak iako sam je dugo izbegavao verujući da se radi o još jednoj bezrazložno popularnoj knjižici. Možda mi se ne bi toliko dopala da sam je čitao u bilo kom drugom životnom dobu.
Iz domena klasične književnosti bez razmišljanja Braća Karamazovi od Dostojevskog. Možda pomalo prespor za čitaoca naviknutog na savremenu književnost, ali je na mene Dostojevski mnogo uticao i nikada ga neću prevazići (kao čitalac).
Poslednje, što ne očekujem da će svaki čitalac ovog bloga prihvatiti, ali mi iskrenost ne dozvoljava da preskočim je, bilo koja knjiga vladike Nikolaja Velimirovića, čoveka (svetitelja) zbog koga sam, čini mi se, i postao Hrišćanin.
- Kada bi imao priliku da odeš na večeru sa tri lika iz neke knjige, tvoje ili tuđe, koja bi to tri lika bila? Gde biste večerali i šta bi bilo glavno jelo? – BookWitch
* Prvo sam razmišljao o tri mudra lika sa kojima bi porazgovarao na raznorazne teme, ali sam onda shvatio da idemo u kafanu da jedemo i pijemo i da mi teška filosofija nije najbolji izbor. Zato sam se odlučio za tri mudra, ali društvenoj dimenziji koju kafana podrazumeva sklonija književna lika.
To su 1.Nikomo Koska (Prvi zakon, Osveta – Džo Aberkrombi), 2. Tehol Bedikt (Plime ponoći – Stiven Erikson) i na kraju 3. Mikuš (Trilogija Virovi – Mina Todorović).
Mesto bi bila krčma na nekom od epskofantastičnih putešestvija glavnih junaka (veliki kamin da zagreje prostor i mnoštvo pijanih, priprostih i dobroćudnih gostiju). Glavno jelo neko meso sasvim sigurno, ali za dezert bih voleo da probam onu golubiju pitu koju Martin služi svojim protagonistima na svim bitnijim svečanostima. Pili bismo vino sa Senice.
- Jedna tvoja priča će se naći u zbirci „Čuvari zlatnog runa“, možeš li nam reći nešto o tome, ukratko o priči, saradnji sa Milošem i Draganom? – BookWitch
* Miloš Petković je sjajan čovek čiji se entuzijazam ne završava na ličnom stvaralaštvu, već ima potrebu da okupi što više ljudi, poveže ih i afirmiše široku žanrovsku scenu. U tom smislu vidim i ovaj poduhvat za koji je u dobrom delu odgovoran zajedno sa Draganom Đorđevićem. Obojici sam beskrajno zahvalan što su me pozvali da u tome učestvujem.
Sama priča dotiče se sela u homoljskom kraju i jednog specifičnog običaja. On je nasleđe mitološkog i to onog najstarijeg u našem narodu, ali je ovde doživljen na jedan poseban način – iz ugla čoveka koji je odavno otišao iz tog kraja u veliki grad i sada se vraća, slomljen burama savremenog života, da se suoči sa sobom, svojim korenima, izvorom iz koga je potekao.
Inače, taj običaj zaista postoji i opisivao ga je profesor Sreten Petrović, mada je pripadao nekom drugom selu na istoku Srbije.

- Da li pratiš knjiške stranice i blogove? Da li si sarađivala sa nekim blogerom? - Isidora Kovač
* Da, sem ovog čiju autorku poznajem i od sveg srca podržavam, imao sam čast da sarađujem sa Knjigom za dušu, Marka Jovanovića. Pratim i neke druge koji se bave knjigama – blog Ivane Milaković ili pak stranice čistog žanrovskog opredeljenja poput Autostoperskog vodiča kroz fantastiku ili fb stranice Fantastikus books and movies.
- Smatraš li da izdavači treba da obrate više pažnje na blogove i stranice o knjigama, jer po meni, takve stranice rade bolju promociju i reklamu? - Isidora Kovač
* Mislim da je to imperativ za sve koji razmišljaju o marketingu u sadašnjosti i budućnosti. Naravno to shvataju i izdavači, pogotovu manji. Nalazimo se u vremenu kada je internet potpuno ravnopravan, a ponekad i dominantan medij u odnosu na one koje svrstavamo u mainstream. Ja sam sa vrlo skromnim angažmanom i osnovnim snalaženjem, napravio prvobitni proboj u promociji sopstvene knjige, baš putem fejsbuka, pre nego što se izdavač kao što je Portalibris odlučio za reizdanje prvog dela.
- Pošto sam videla da pojedini autori burno reaguju kad ih oceniš dvojkom, trojkom, četvorkom uz pristojno objašnjenje čitaoca šta mu se nije svidelo.. Uostalom,ne može se jedna knjiga svima svideti. Kako se ti nosiš sa tim ocenama, kritikom? - Isidora Kovač
* Nema onog kome pohvale ne prijaju, a kritike ga ne pogađaju. U tom smislu ne vredi da se krijem iza opštih mesta o tome kako se iz svake kritike uči i kako je uvek dobrodošla. Sve je to istina, nedvosmisleno, ali ako bih rekao da sam ravnodušan pred negacijom sopstvenog stvaralaštva, lagao bih. Sa druge strane, čovek mora biti svestan svojih ograničenja i što više radi na nečemu, postaje realaniji pri ocenjivanju onoga što je već učinio. Smatram da sam sada, posle kompletirane trilogije u kojoj je svaka sledeća knjiga bila bolja, zrelija, stilski upeglanija od predhodne, naučio dosta o svojim propustima u pisanju i sam izražavam prema tome veoma kritičan stav. Imao sam sreće da sam se sa ljudima koji su izneli kritike o mom pisanju sreo uživo i to mi je rečeno u uzajamnom razgovoru. U takvoj formi to su zaista bile više nego dobrodošla ukazivanja, a moram priznati, listom opravdana. Sreća je bila i u tome što su ti ljudi zaista bili dobronamerni.
Na listama kao što je ona Goodreads-ova moje knjige imaju uglavnom vrlo dobre i odlične ocene (inače ja smatram da su tri zvezdice dobra, a četiri vrlo dobra ocena), ali to ume da bude suprotan problem. Dešava se da ljudi iz razloga nezameranja i judske naklonosti daju pozitivne ocene, a da tako zaista ne misle. U izboru između pet zvezdica datih po inerciji prijateljstva i tri sa dobrim obrazloženjem vrlina i mana dela, radije bih se opredelio za ovo drugo, najiskrenije.
- Tragaš li za nečim, nekim? Ratuješ li sam sa sobom? Izdaja… Da li si je doživeo i kako se nosiš sa njom? - Isidora Kovač
* Za iskupljenjem, oproštajem, spasenjem... Verovatno za onim za čim i svi drugi, svako shvatajući te pojmove na neki poseban način. Da li ratujem sam sa sobom? Konstantno. Problem je samo u tome što na skali pobeda i poraza dominiraju ovi drugi. Mada, možda je i to normalno. Oproštaj je uvek skopčan sa samopoznanjem, a osnovno je da smo slabi.
Što se izdaje tiče, naravno da sam je doživeo, kao što sam je i počinio, mnogo puta, prema sebi i prema drugima. I opet više boli ova koju činimo, nego ona koju doživljavamo.
U kontekstu imena romana bila je to potreba preispitivanja jednog pojma koji olako ističemo, po pravilu, upirući prstom na druge. U trećem delu Poslednjeg grada izdaja je konstanta koja se mnogo puta ponavlja i to od različitih aktera (dobrih i loših). Ipak, svaka ponaosob, posmatrana iz ugla onog ko je čini, ima svoje opravdanje. Bez obzira da li je ono realno ili spada u kategoriju samoopravdavanja, ponekad je potrebno pogledati stvari iz tuđeg ugla da bi mogli da razumemo, pa i... oprostimo.